Tehnička škola Virovitica

U četvrtak, 17. studenoga Vijeće učenika paljenjem je svijeća u Vukovarskoj ulici obilježilo Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

Učenici su počast odali kazivanjem literarnih tekstova, pisanjem i izradom plakata. Poslušajte Lanu Ronik i Lanu Barnaki, a u nastavku pročitajte literarne izričaje učenica 1. M. (foto:dt, iv, tkj)

Vukovar

      Evo, prošla je 31 godina od tog kobnog, nestvarnog dana. Dana kada je naš hrvatski gradić pao, dana kada su ljudi ostali bez domova, a majke bez djeteta.

      Branitelji su ga branili do zadnje kapi krvi i znoja, imali su nade… No neprijateljske su ga ruke uspjele uništiti. Ovomu se nitko nije nadao, niti pomišljao da će se to dogoditi, da će nas naši susjedi napasti… Od prvog do zadnjeg dana tog terora, neki ljudi su ostali u gradu, borili se i mislili da će sve biti dobro, nažalost nisu bili u pravu. Neprijatelji su ne obazirući se na mlado i staro, bolesno i nemoćno, nemilosrdno dizali ruke. Ni za koga nije bilo milosti.

      A sada nakon toliko godina moramo biti ponosni na naš gradić, na naš Vukovar. Grad heroja u kojem su se ugasili mnogobrojni životi kojima ćemo biti zauvijek zahvalni.

Ivona Troha, 1.m.

VUKOVAR 

Drevni grad na Dunavu,
proživio je veliku agresiju.
Za njega su mnogi poginuli,
kako bi domovinu obranili.

Svi su se s ponosom za dom borili,
i Boga vjerno za pomoć molili.
Mnoge obitelji su bile razorene,
i od svojih domova odvojene.

Dječje radosti nije bilo,
rijetko se čulo da se netko smijao.
Tuge je bilo na sve strane,
to nas i danas podsjeća na teške dane.

Plamen će gorjeti vječno,
hrvatske branitelje zaboravit nećemo.
Za grad heroja svijeću ćemo zapaliti,
i hrvatskim braniteljima zahvaliti.

                                                                     Barbara Ilić, 1 . M

Vukovar rane broji

       Od onoga trenutka kada je mir bio narušen, kada su ptičice prestale krasiti jutra, pčelice odletjele bez traga, kada je osmijeh na čovjekovu licu pobjegao u sigurnije krajeve, kada je oružje postalo jače od bratstva i ljubavi, tada Vukovar pada baš kao i svo lišće sa jesenskih stabala.
              U opasnosti našli su se građani i branitelji, a sve njih trebalo je sačuvati. Neizvjesnost i strah za ono što se još može dogoditi sutra vjerojatno su ispunili srca naših branitelja, no uz neizvjesnost u srcu pronašla se hrabrost, odmah pored straha i želja da se spasi i obrani i ono najmanje što je još od Vukovara ostalo. Sama obrana, a naposljetku i rat, zasebne su priče. Priče koje nemaju svoj sretan kraj, ali važno je spomenuti samo jedno; sve one materijalne stvari lako se nadoknade, a one ljudske, ne nadoknađuju se odštetama, novcem, spomenicima, niti pričama, već našom zahvalnošću, nas koji danas imamo slobodan grad Vukovar, slobodnu državu u kojoj iz dana u dan stvaramo budućnost, o kojoj ćemo jedne večeri uz topli čaj i kamin govoriti svojim potomcima, znajući kolika je ta žrtva bila i ostala.

           Upravo zato nas kao ljude izgrađuje opraštanje, ali ne i zaboravljanje na to što se uistinu zbilo u ne tako dalekoj prošlosti. Možda je činjenica da se oružjem bori, ali zapamtite samo se srcem i ljubavlju pobjeđuje, stoga su Hrvatska i Vukovar jedinstveni primjer da je oružje samo izum, a srce,
hrvatsko srce, to je naše jedino pravo oružje. Onaj koji pada, jedini je koji pokušava.

Lucija Šokac 1.M