Prvi susret nakon mature (jer su na onaj nakon pet godina zaboravili) evocirao je sjećanja na sve one prekrasne, a danas i smiješne, trenutke koje su dijelili sa svojim nastavnicima, sestrama i razrednicom. Bila je to generacija (i još uvijek jest) koja je ovo plemenito zanimanje shvatila kao poziv i s velikom strašću i ljubavlju govore o onome što rade i što planiraju u budućnosti. Neki su ostali u Virovitici, neki su otišli u veće gradove i rade u kliničkim centrima, a neki su sreću našli i izvan granica Lijepe Naše.
Iako se neki nisu vidjeli 10 godina, zaključili su da se nisu puno promijenili, osim što su narasli po koji centimetar – ponajprije kao plemeniti ljudi. (Ivana Vlaisavljević, prof.)
