Snježana Lančić: Ponosna sam na 40 godina u kazalištu!     

Moj prvi susret sa Snježanom je bio kada sam bila proglašena za najčitateljicu te glumila u svojoj prvoj predstavi "Pustolovine Mravka Kraljića" koju je ona režirala. Zahvaljujući Snježani koja me uvela u "glumačke vode",  odlučila sam je intervjuirati jer Snježana ima veliki utjecaj na djecu i mlade, članica je virovitičkog glumačkog ansambla 40 godina, utjelovila je oko 110 veličanstvenih uloga, voditeljica je dramskog studija  i organizatorica FeDOra..

         Kako ste shvatili da je gluma ono čime se želite baviti?

Mislim da to dođe od malena. Ukoliko imate potrebu od vrtića sudjelovati u manjim predstavama, priredbama, plesnom izričaju...  Uvijek sam bila u tome, od malih nogu uvijek sam nešto recitirala, svirala i glumila. U srednjoj školi učlanila sam  se u kazalište i od onda sam u kazalištu.

 Na kog ste se ugledali kad ste se počeli baviti glumom?

Moram naglasiti  kako  osnovnu školu nisam završila u Virovitici, nego u Našicama. A kada sam došla prvi put ovdje i gledala predstavu u Kazalištu Virovitica, impresionirala me glumica Biserka Vrbenski. Igrala je predstavu "Medeja" i u tome mi se jako svidjela, to me definitivno povuklo u kazalište.

Tko su vaši favoriti među mlađim glumačkim generacijama?

Definitivno Sara Lustig i Goran Vučko, članovi našeg ansambla. Vrlo talentirani mladi ljudi i definitivno ih favoriziram. Svakako da su među favoritima i mnogobrojni mladi ljudi koji su potekli iz dramskog studija i upisali Akademiju u Osijeku. Sada su već na drugoj, trećoj ili četvrtoj godini, ali svakako su ljudi vrijedni pažnje i vrlo zanimljivi. Nadam se da će ostaviti trag u budućnosti kazališta.

Što biste poručili mladim ljudima i studentima koji tek ulaze u svijet glume?

Primjećujem kako mlade generacije  misle da je gluma lak posao. Na jednim susretima učeničkih domova -Domijadi  bila sam jako nesretna što dramska izvedba  nije bila jednako kvalitetna kao što je bio onaj plesni dio u kojemu su pjevali ili svirali. U vezi ovog što sam napomenula, poručila bih im da barem jednako onoliko truda koliko glazbenici ulažu da bi lijepo, dobro i kvalitetno svirali, da bi to bila umjetnost, te isto tako tako i plesači ulažu jako puno truda da bi njihov plesni izražaj bio kvalitetan, smatram kako jednako toliko i glumci trebaju uložiti.

Povodom 10. godišnjice Festivala FeDOr, recite nam što ste dosad postigli s FeDOrom i Pričalicom i kakvi su Vaši planovi za dalje?

FeDOr je zapravo festival dramskog odgoja, održava se deset godina. Počeo je samo kao inicijativa okupljanja mladih oko drame i kazališta i to u dramskim radionicama. Za jednu od radionica, odabrala  sam povijesnu temu, tj. činjenicu proglašavanja Zagreba u Virovitici slobodnim kraljevskim gradom upravo iz razloga što se kroz slične radionice obrađuje slična tema odnosno sličan sadržaj naprimjer u Njemačkoj. Nitko tada nije mogao predvidjeti da će doći do 10. FeDOra.
 "Pričalica" je udruga građana koja se bavi promicanjem dramskog i kazališnog odgoja, dakle nije financirano iz proračuna. FeDOr je doživio svoje prvo izdanje upravo tako što je kod mlađe publike naišao na interes. Mladi su prihvatili radionice, ali i  druženja na tom festivalu tako da su se uklopili, surađivali međusobno, učili jedni od drugih iz generaciju u generaciju i jednostavno stasalo je tu puno mladih. Veliki uspjeh je sigurno i proširenje FeDOra na Rab. A od prošle godine FeDOr zapravo počinje živjeti i u Zagrebu.

Zanima nas kakve veze ima Bela IV. s Rabom? Kako je „Pričalica” dočekana na Rabu?

Prije „Pričalice“  dramski studio gostovao je na Rabu  s jednom predstavom. Odigrali smo, dakle, predstavu i kako uvijek volim proučiti povijest grada prošla sam s djecom kroz grad. Naišla sam na taj podatak da je Bela IV. od jeseni 1241. do proljeća 1242. godine proveo upravo na Rabu. Najvjerojatnije je prezimio, vrlo je malo podataka.  Pričalica ima otvoren projekt „Tragovima Bele IV." koji će nam zapravo trebati u budućnosti.  Razgovarali smo i s pročelnicom društvenih djelatnosti na Rabu, predložila je da FeDOr proširimo i na Rab i tako surađujemo jer na Rabu smo prelijepo primljeni  i osjećali smo se kao kod kuće.

 Planira li Pričalica povezati još neke gradove?

Osim Raba i Zagreba, u Hrvatskoj ima niz gradova koje  povezuje Bela IV. koji  je nakon svoga brata Kolomana potvrdio Zlatnom bulom i zlatnim pečatom status grada mnogim gradovima u Slavoniji ( Križevcima, Našice, Varaždin, a naročito su zanimljivi stari grad Klis i Split,Trogir, Krk). Postoje zapisi iz „Kamporske kronike“,   dokumenta koji smo pronašli u  crkvi na Rabu u kojemu je opisana Grobnička bitka. Zanimljivi su i mađarski gradovi, a upravo smo u pregovorima s kazalištem u Pečuhu i hrvatskom osnovnom školom i gimnazijom kako bismo i tamo započeli FeDOr,  od ove godine i naravno da su nam zanimljivi i gradovi Budimpešta, Austrija kao zemlja, Češka, Slovačka, svugdje ima tragova.

 Kakve uloge vam najviše odgovaraju?

U principu, ako misliš na komedije, drame, neku podjelu na predstave za odrasle i dječje predstave, zapravo uopće ne pravim razliku među tim predstavama i među ulogama u njima. Možda bih malu prednost dala komedijama.

 Koja je po vama bila najzahtjevnija uloga, za koju ste se najviše pripremali?

Možda prije nekih 20 godina Feldmanova „Vožnja". Predstava je, osim što je bila dosta velika, zahtijevala ples i pjevanje, takve su predstave često vrlo zahtjevne i za njih se moramo dugo pripremati. Predstave za djecu isto tako, u kojima se pleše i puno pjeva i gdje se animiraju lutke. One zahtijevaju često dosta vremena, dosta pripreme, a pod tim podrazumijevam da mi je ispunjeno i vrijeme ne samo na probama, nego kod kuće gdje se moram pripremati pa naprimjer neke dječje predstave kao što su „Gospodin Mrak i tri bijela šeširića" autorice Silvije Šesto u kojoj  u isto vrijeme animiram tri bijela šeširića i vodim dijalog između ta tri šeširića. Čini se potpuno ludo i nemoguće, ali definitivno se sve može organizirati.

 Koja predstava u kojoj ste glumili je ostavila na vama poseban utisak te u kojoj biste glumili iznova i iznova?

Često su to drame koje ostavljaju dubok utisak. Možda je to „Biser Kata" Ivana Kozarca, ali  ulogu Lore u „Staklenoj menažeriji" Tennessee Wiliamsa bih ponovno i ponovno igrala i sada više zapravo zbog godina nisam za to, ali definitivno "Staklena menažerija".

 Dogodi li vam se da imate tremu?

 Apsolutno, više puta, dugo godina. Imam osjećaj da što sam starija, sve više imam tremu, što zapravo nema veze sa iskustvom, nego s odgovornosti.

Kad pogledate iza sebe, na što ste najponosniji, čega se najradije sjetite?

Ponosna sam na 40 godina rada na jednom mjestu, u jednom jedinom kazalištu. Ponosna sam na oko 110 prekrasnih uloga, to je lijepa brojka.. (govori kroz suze Snježana.)   Ponosna sam i na  timski rad u svih tih 40 godina prepunih lijepih uspomena.

Sjećate li se svoje prve predstave, kako ste se osjećali, jeste li imali tremu?

Prva predstava je bila „Sedmorica u podrumu" Slavka Kolara. Igrala sam dvije uloge u različito vrijeme. U jednom činu  bila  sam seljanka, a u drugom "birtašica". Uopće ne mogu reći da sam imala tremu, kazalište me impresioniralo i  bila sam silno ponosna što sam u kazalištu, što glumim i sve me je jako jako zabavljalo i sigurna sam da nisam imala tremu.

Kojom predstavom se ostvarili najveći uspjeh?

Ako se gleda po nagradama, onda sam najveći uspjeh ostvarila ulogom Elizabete u predstavi „Šala mala" Zlatka Krilića i to na Naj,naj,naj festivalu u Zagrebu 2006. godine, kada sam dobila  „Žar pticu" kao nagradu. A ako se gleda  broj predstava i kako su ih  djeca prihvaćala. Zašto govorim djeca? Djeca su naša najbrojnija publika i neke predstave koje bih izdvojila su: „Zlatne basne", „Najveća su šteta droga i cigareta", „Grimmove priče". Te predstave su igrane stotine puta, obišle su Hrvatsku i inozemstvo, a publika ih je jako, jako dobro primila.

I za kraj, što biste savjetovali mladim glumcima i svima koji to žele biti?

Trebaju puno čitati, puno razmišljati, baviti se kreativnim radom. Neka dođu na FeDOr, neka vide što je to, a vjerojatno imaju i u školama dramsku grupu kojoj se trebaju prisružiti. Tek onda će primijetiti što je to kreativni rad, vidjet će je li to za njih ili nije, ali u svakom slučaju  biti kreativni, kreativni, kreativni i raditi, raditi, raditi, to bih im mogla preporučiti svakako.

- Hvala Vam, nastavite svojim radom i optimizmom okupljati kreativne i pozitivne ljude i mlade, puno sreće s „Pričalicom“ i FeDOrom!

-Hvala i Vama!

Ovaj razgovor i prekrasna Snježanina poruka  uklapa se u obilježavanje  Svjetskog  dana kazališta 27. ožujka.