Školovanje za medicinsku sestru/tehničara opće njege, kao i svaki medicinski smjer, počinje s općeobrazovnim predmetima. Prve dvije godine sastoje se od općeobrazovnih predmeta, odnosno ubrzanog gimnazijskog programa po principu dva gimnazijska razreda u jednoj školskoj godini. U trećem razredu počinje pravo putovanje svijetom medicinskih sestara i tehničara. Mijenjaju se predmeti, općeobrazovne predmete zamjenjuju  stručni predmeti  koji su važni za naš smjer. U trećem razredu učimo kako postati profesionalna i uzorna medicinska sestra/tehničar da bi nas pacijenti i ljudi u bolnici shvaćali ozbiljno. Po mojemu mišljenju je treća godina možda i najteža jer se moramo naviknuti na novi ritam školovanja, koji je većinom organiziran tako da ujutro imamo zdravstvene vježbe, a poslijepodne teoriju. Razred se dijeli u tri ili više grupa, ovisno o broju učenika. Svaka grupa odrađuje svoj dio prakse i nikada se ne nalaze na istom radilištu. U prvom polugodištu se uči opća zdravstvena njega, a to je ukratko priprema za odlazak u bolnicu u drugom polugodištu.

Prvi tjedan prakse u bolnici nitko ne zaboravlja. To je period koji ti obilježi cijelo srednjoškolsko obrazovanje, bez obzira na dane i tjedne koje si poslije toga proveo u bolnici. Na kraju treće godine odrađuje se ljetna praksa, u trajanju od dva i pol tjedna, koju ocjenjuje bolnički mentor. Ljetna praksa je zapravo jako korisna jer nema školskog mentora i jednostavno se moraš snaći i pokazati koliko si  naučio tijekom godine.

Četvrti razred mi je bio najlakši jer smo imali naizmjenično jedan tjedan praksu, a drugi tjedan samo teoriju. Učili smo jako puno stručnih predmeta koji će nam trebati u daljnjem školovanju, a to su: kirurgija, farmakologija, interna itd.

Peta i posljednja godina našeg školovanja,  po mom je mišljenju najsloženija. Cijela školska godina je ustrojena tako da svaki tjedan provodimo isključivo u bolnici i naravno u školi nakon odrađenih zdravstvenih vježbi. U petom razredu si već „istreniran“ i znaš kako ćeš i kada reagirati, što ćeš napraviti u određenoj situaciji, a zdravstvenu njegu i ono što učiš na samom početku odradiš jako brzo i temeljito. Zdravstveni djelatnici nas gledaju kao osobe koje su sposobne za samostalan rad i imaju povjerenja u nas te dosta poslova možemo odraditi i bez njihova nadzora. Sredinom godine, odabiremo teme za završne radove koje moramo obraniti na kraju školske godine i odrađujemo praksu vezanu za temu koju smo odabrali. Dok sam bila mlađa, uvijek sam se pitala zašto su ti petaši tako nervozni i bezvoljni, a sada mogu reći da ih razumijem. Jednostavno smo svi revoltirani i umorni od bolnice, škole, testova, priprema za maturu i obranu završnog rada, gotovo da nismo ni primijetili da je već došao kraj. Iako je naše putovanje petim razredom bilo drugačije od ostalih generacija zbog štrajka i ove pandemije koja je pogodila cijeli svijet, ipak smo uspjeli odraditi sve i privesti naše školovanje kraju. Bez obzira na to koliko naš smjer zahtijeva odricanje, trud i volju da postaneš medicinska sestra/tehničar, sve se muke zaborave čim vidiš osmijeh na licu osoba kojima si pomogao ili pružio ruku kada im je bilo najteže. Sudjelujemo u jako puno humanitarnih akcija, obilježavanju dana koji su važni za ljude koji pate od određenih bolesti, volontiramo u edukacijsko-rehabilitacijskom centru, nasmijavamo djecu pa čak i starije i mislim da nema osobe koja nije sretna kada nas vidi.

Iskreno, sve bih dala da mogu ovih pet godina proživjeti ponovo, od prvog do zadnjeg dana. Zato savjetujem svakome tko misli i voli pomoći drugome te se jednoga dana vidi kao medicinska sestra/tehničar, neka svakako upiše ovaj smjer jer imamo odlične profesore i još bolje školske sestre koje nam nesebično prenose svoje znanje i iskustvo.

Ana Ojdanić, 5. m