preskoči na sadržaj

Tehnička škola Virovitica

Login

    
        

 
Raspored zvonjenja


Brojač posjeta
Ispis statistike od 1. 4. 2011.

Ukupno: 356784
Ovaj mjesec: 909
Ovaj tjedan: 162
Danas: 78
Vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Dan hrvatske knjige
Autor: Tanja Kolar, 22. 4. 2020.

Dike ter hvaljen'ja presvetoj Juditi

Marko Marulić
 

Na današnji dan, prije 499 godina veliki Marko Marulić završio je pisanje Judite jer kako je naveo u posveti dom Dujmu Balistriliću:
...ulize mi u pamet da ju stumači(m) naši(m) jaziko(m), neka ju budu razumiti i oni ki nisu naučni knjige latinske aliti djačke.
Odlukom Hrvatskog sabora iz 1996. na taj dan obilježava se Dan hrvatske knjige. A čitaju li se danas  hrvatske knjige i hrvatski književnici?
Prosudite sami !
U prilogu su uratci učenika Tehničke škole  nadahnutim hrvatskim jezikom koji se najbolje uči čitanjem hrvatskih književnika, a 3. E najviše voli Matoša.. (I. V.)


Jezik je naš identitet

Naša je riječ moć. Bez obzira kojim jezikom govorimo, naša se namjera pokazuje kroz riječi. Ono o čemu sanjamo, ono što osjećamo, ono što doista jesmo. Riječ nije zvuk ili nacrtani simbol. Riječ je moć kojom se možemo izražavati i komunicirati. Riječ bih usporedila s mačem koji ima dvije oštrice- riječju možemo nekome ispuniti san, ali istom tom riječju možemo uništiti sve oko sebe. Svaki je čovjek barem jednom osjetio moć riječi na svojoj koži.

Pamtimo emocije, pa tako i pamtimo riječi koje su izazvale te emocije i one koji su ih izrekli, napisali. Baš kao što kaže Anne Sexton: “S riječima, baš kao i s jajima, moraš postupati oprezno; kad ih jednom razbiješ , ne možeš ih zakrpati.“ Svi smo različiti, zbog toga se čovječanstvo koristi sa 7 000 jezika. Lakše bi bilo kada bi izmislili jedan zajednički jezik koji bi usvojili svi ljudi, u današnjem svijetu to je vjerojatno engleski. Ono što je zaista tužno je to što pored svojih riječi mi koristimo tuđe (posuđenice). Temelj neke države svakako je jezik jer bez jezika ni država ne bi postojala. Postali smo nekako ravnodušni- i prema jeziku, i prema narodu, i prema domovini. Ljubav prema jeziku nalik je zaljubljenosti.  S jezikom se rađamo, s jezikom rastemo, s jezikom starimo,  u jeziku ostajemo. Riječi materinskog jezika trebaju za nas imati dublje, slojevito misaono značenje. Materinski jezik  je prvi jezik koji smo naučili, njega učimo kod kuće. Zbog toga on treba imati važnu ulogu u životu svakog čovjeka. Promišljajući o svojemu identitetu, ne možemo ne razmišljati  i svojemu jeziku. Jezik doživljavamo kao obilježje osobnog i nacionalnog identiteta zbog toga kuda god pošli po jeziku na kojem govorimo ljudi nas poznaju.

Postoji barem jedan siguran put: ne zaboraviti svoj materinski jezik, pa i ako živimo izvan domovine, učiti ga u školi, bez zablude da ga već znamo, ali i učiti ostale strane jezike. Čovjek vrijedi onoliko koliko jezika zna. Barem toliko možemo učiniti kao osobe. Jezik nam treba biti važniji od svega, samo tako možemo spasiti naš identitet, a time i naš lijepi jezik.

Lorena Munjeković, 1.M





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju